2015-02-03

Uz obljetnički dan smrti Ivana Gorana Kovačića, 12. srpnja 1943.

(Dio iz veće cjeline, daje Dragan Hazler u javnost 12. srpnja 2013. uz 70. obljetnicu smrti)

Ovako je govorila Jelena Cindrić Ivanu Goranu Kovačiću i Nazoru

Slunjska učiteljica Jelena Cindrić bila je školska kolegica Vladimiru Nazoru pa mu je slobodnije govorila istine o komunističkim i četničkim zločinstvima, o kojima su Nazor i Goran privi put slušali u Slunju, koncem 1942. godine, nastanjeni u učiteljičinoj kući  - Slunj Stara cesta 8.

Četnici - srbski fašisti i partizani (pretežno komunisti) su se u Slunjskome kraju, zvanome Kordun zasvjedočili kao pljačkaši i koljači, prije i istaknutije, nego u bilo kojemu kraju Hrvatske. U tome zanatu pljačke i klanja nedužnih ljudi i svojih protivnika istakli su se četnikopartizani više, nego svaka druga vojska u Drugome svjetskom ratu.

Druge vojske u ratu su imale sabirne logore, u kojima je život bio ispaštanje, mučenje i vrlo česta smrt, ali je ipak netko bio oslobođen ili je pobjegao ili na neki način ostao živ, ali četnikopartizani nisu imali ratne logore, nego sve zarobljenike i osumnjičene i lažno provjerene protivnike su najprije "obredno!" mučili, a zatim klanjem ili mučenjem smaknuli.

Četnikopartizani su se održavali i razvijali od pljačke i klanja ljudi jer drugih izvora za obstanak nisu niti imali, a ljude su likvidirali klanjem, (što često ponavljam jer im je to bila glavna metoda smaknuća ljudi!) i srodnim brutalnim metodama jer nisu imali dovoljno strjeljiva pa ga nisu  ni trošili za ubijanja ljudi strijeljanjem.

Vrlo česti i omiljeni zločini četnikopartizana bili su otimanje stoke pastirima, uz nerijetko ubijanje pastira (ubili su 10-godišnjeg pastira  Matu Pavlešića (Ivanovog) jer je branio svoje stado), a brojne pastire pastirice su mučili, batinali pa i silovali, neke su i ubili, a ostale prognali u svoje selo... Među takvima, kojima su šumski banditi oduzeli stoku bio je i stariji brat pisatelja ovih redaka, tada 14-godišnjak Nikola Hazler.

Najčešći zločini četnikopartizana bili su prepadi na seoske redarstveničke postaje, u kojima je bilo obično 2-6 redarstvenika - oružnika. Bez milosti, oružnike su ubili i tako su došli do pljačkaškog plijena: oružja, strjeljiva, živeži i drugih potrepština. Posebice omiljeno četničkopartizansko zločinstvo je bilo miniranje željezničke pruge pri čemu su najviše stradali nedužni putnici i seljakinje - kumice, koje su donosile svoje proizvoda ne gradske tržnice.

Već od samog početka uspostave Nezavisne Države Hrvatske bilo je vrlo opasno putovati cestama Slunjskog kraja. Šumski banditi četnikopartizani su začekivali te pljačkali i u najvećem broju  ubijali pješake, ljude prevožene na konjskoj sprezi, motornim  vozilima i napose u poštanskom autobusu i u tzv. Tapredu.

Nepotpuni popis Hrvata koje su četnikopartizani ubili tijekom 1941. i 1942. u Slunju

Autor ovog priloga ima popis od točno 106 pretežno poklanih ljudi Slunjana (samo iz najužeg mjesta Slunja), putnika ili zatečenih u svojim kućama, od kojih ću navesti samo nekoliko imena i to posve nedužnih ljudi, samaca, očeva od obitelji i slično: (abecedno):

Mile Bogović,  Ivan Bosanac, Juraj Božičević, Tomica Božičević, Mato Cvitković, Milan Fumić, Ante Grdić, Milan Hazler, Slavo Ivšić, Stjepan Katić, Adam Kos, Ivan-Ivica Kovačević, Slavo Kovačević, Pero Lalić, Ivan Lovrenčić, Ljekarnik Puba, Stanko-Anton Megušar, Joso Moćan, Mika Močilac, Slavo Mravunac, Mijo Neralić, Nikola Neralić (podlegao mučenju), Joso Obajdin, Ivan Pavlešić (Mandin), Mate Pavlešić, Nikola Pavlešić (Mikin)  Miloš Požega (s tri suputnika), Ivo Radočaj (s četiri suputnika), Ivan Rendulić, Janko Skukan, Mića Skukan (podlegao batinama), Joso Stipetić, Ivo Štefanac, Mića Štefanac (s četiri suputnika), Zvonko Štefanac, Dragutin Turkalj, Ivo Tutek s dvojicom suradnika, Mića Zmajlović, Juraj Žalac (s dvoje suputnika)...

Ovdje treba posebno istaknuti partizansko rezanje naživo djece i mladih ljudi

13-godišnju Ljubicu Gračan su pred roditeljima u kući zaklali partizani iz brigade Hamdije Pozderca, 8. lipnja 1943.

Brata od pisatelja ovog priloga Milana Hazlera 14-godišnjeg dječaka su pri odlasku na naukovanje zanata 21. ožujka 1942. u Badljevinu (blizu Pakraca), presreli na putu nedaleko Slunja četnikopartizani Milan Adžibaba i Branko Ilić i predali ga četnikopartizankama u selu Raletina. Ove su ga naživo sasjekle. Treći sličan slučaj je mlada žena u drugom stanju Dragica Kovačević, koju su radi nekog neposluha odveli u Budački i tamo silovali i mučenjem umorili.

Četvrti iz takvih slučajeva mučenja je Ante Grdić, stihoklepac pjesme "Na Kordunu grob do groba", koju je prepjevao s pjesme "Na Kupresu grob do groba". Toga dečka su četnikopartizanke naživo rezale na Ivšić brudu, dok nije izdahnuo, a onda su gazile po njemu. To su gledali svi okolni pastiri, među kojima je bio i pisatelj ovih redaka.

Slično su mučili skoro sve žrtve prije smaknuća.

Ivana Rendulića su četnikopartizani i srbski civili ubili batinanjem s kolcima, 21. lipnja 1941. godine, kad još nije ni bilo ustaša.

Marka Turkalja iz Rakovičkog selišta su četnikopartizani u Močilama, nakon svestranog mučenja bacili u bačvu kuhane vode od čega je umro (Ivan Strižić, Žrtvoslov Slunjskog kotara, Slunj, Zagreb 2005). Ovome nabrajanju je jedva moguće doći do kraja pa ostajem kod navedenih primjera. Dio ovih i brojne druge zločine opisala je Nazoru i Goranu učiteljica Jelena Cindrić.

Četničkokomunistički pokolj 8-člane hrvatske obitelji Mravunac 5. svibnja 1941

Što tek reći na zajednički  četnički i komunistički  pokolj 8-člane hrvatske obitelji Jose Mravunca, mlinara na Korani u Hrvatskome Blagaju, 5. svibnja 1941. godine, samo 25 (dvadesetipet) dana nakon proglašenja Nezavisne države Hrvatske, kad još nitko nije dirao ni Srbe ni komuniste.

Jedina preživjela 13-godišnja Milka Mravunac, neki svjedoci i istražitelji iz Prijekog suda NDH su identificirali počinitelje zločina, njihove pomagače, pljačkaše imovine poubijane obitelji Mravunac i glavnog organizatora toga zločina, popa Srpske pravoslavne crkve u Veljunu Branka Dobrosavljevića.

Njih 27 (dvadesetisedam) je Pokretni prijeki sud iz Zagreba osudio na smrt, a sedmoricu za zatvor.

Smaknuće ovih zločinaca je izvršio 9. svibnja 1941. strjeljački vod Maksa Luburića.

Ovi srbskočetnički i komunistički zločinci imaju u Veljunu, uz glavnu prometnicu spomenik, uz izmišljeni broj od 528 žrtava ustaškog terora, a nedužne hrvatske žrtve, poklana obitelj Mravunac nema javni spomenik. "Na čast ministru kulture Boži Biškupiću, njegovim prethodnicima i nasljednicima!"

Četnikopartizani su ljude gušili dimom i utapali u rijekama

Uz klanje, četnikopartizani su ubijali nedužne ljude mučenjem, premlaćivanjem tupim predmetima, bacanjem živih ljudi u duboke bezdane (bezdana na Debeloj Glavi i u selu Močile blizu Slunja), gušenjem dimom u pećinama (oko 22 hrvatskih seljaka i dvije majke s djecom u Kuterevićevoj pećini); nasilnim utapanjem nedužnih ljudi u rijekama, uglavnom radi pljačke. Primjerice, 14. studenoga 1942. uvečer natjerali su skupinu oko 30 ljudi, žena i djece da skaču u nabujalu rijeku Koranu i svi su se potopili.

Evo i od brojnih samo tri pojedinačna slučaja: udavili su u rijeci Mrežnici Miću Zmajlovića (goniča stoke), u rijeci Korani Janka Skukana (pekara) i u rijeci Slunjčici udavili su Slovenca Stanka-Antona Megušara (urara). Utapatelj Megušara je bio četnikopartizan Mile Rakinić radi pljačke satova. Ljudima su svezali ruke i noge i k tome teži kamen oko tijela i bacali ih u rijeke.

Rat je najveće zločinstvo, koje sprovode ljudi

Ovdje ću samo spomenuti da su zajednička zločinstva jugoslavensko-srbskih žandara i lokalnih četnika na hrvatskim seljacima u Slunjskome kraju započela već 1935. godine naovamo. O tome znademo mi, još živi stariji ljudi, a zajednička zlodjela žandara i četnika prije Drugog svjetskog rata spominje Vjećeslav Holjevac u svojoj knjizi "Zapisi iz rodnog grada", Nakladni zavod MH, Zagreb 1972.

Zatim slijede četnička i pridružena im partizanska zločinstva nastavljena tijekom čitavog Drugog svjetskog rata i u poraću.

Ne treba tajiti niti osvetnička zločinstva druge strane u ratu i bit će navedena u drugoj raspravi, a ovdje, koliko to istina usporedbe i osvete iziskuje.

Radi povijesne istine, a ne radi umanjivanja zločinstava od svih vojnih ustrojstava mora se reći, da su zločinstva četnikopartizana u Slunjskome kraju neizbrojiva i malne u svima zločinstvima prvi zločin su počinili četnikopartizani, a onda je slijedila osveta.

Četnici i pridruženi im komunistički partizani su ubijali Hrvate radi ostvarenja Velike Srbije na hrvatskome prostoru. To je bilo programirano u svima četničkim planovima, a napose u onome od četničkog stratega Stevana Moljevića i Draže Mihailovića.

Komunistički partizani pod vodstvom samozvanog maršala Tita ubijali su ljude po Lenjinovoj doktrini: "Tko nije s nama taj je protiv nas! Jednostavnije je ubijati nego istraživati!" Titovi četnikopartizani su na toj Lenjinovoj doktrini skladali svoju pjesmu: "Narod s nama; Koj' prot nama, s njim ćemo pod pete..."

Od 10. travnja 1941. do smrti Ivana Gorana Kovačića 12. srpnja 1943.

Ovaj nepotpuni popis četničkopartizanskih zločinstava u Slunjskome kraju započinjem kronološkim redom od proglašenja Nezavisne Države Hrvatske, 10. travnja 1941. i završavam sa smrću Ivana Gorana Kovačića 12. srpnja 1943. godine.

Znade se sigurno i dokumentarno je zapisano, da je Ivana Gorana Kovačića ubio iz pištolja četničkopartizanski kapetan Boro Blagojević. Jedini motiv za to podlo ubijstvo pjesnika bio je u tome, što je Ivan Goran Kovačić bio Hrvat.  Po dobro poznatoj velikosrbskoj strategiji Stevana Moljevića trebalo je sve Hrvate poubijati i prognati, da bi se na hrvatskome prostoru ostvarila Velika Srbija. Ideološki predznak (bilo fašistički ili komunistički!) nije bio od presudnog značaja za sprovedbu velikosrbske ideologije.

Slušamo da se ne zna za grob Ivana Gorana Kovačića. Zašto bar to nije pokazao Goranov ubojica četnikopartizanski kapetan Boro Blagojević?!

Nepotpuna kronologija četničkih i partizanskih zločina u Slunjskome kraju

O brojnim četničkopartizanskim zločinima govorila učiteljica Jelena Cindrić Vladimiru Nazoru i Ivanu Goranu Kovačiću, čime ga je inspirirale za potresnu poemu JAMA.

Slijedi nepotpuna kronologija četničkih i partizanskih, odnosno četničkopartizanskih zločina u Slunjskome kraju prvih godina rata. Ponavljam "nepotpuna" jer su sve četničkopartizanska zločinstva neizbrojiva i po svojim zločinačkim oblicima, običnom ljudskom maštom neopisiva.

Prema njihovoj literaturi, napose onoj od povijesnog doktora za laži Đure Zatezala, Slunj je "oslobađan" 22 (dvadesetidva) puta.

Prvi četnički oružani napad na Slunj! Zašto to nije prvi ustanak Srba u Hrvatskoj!?

Već 12. travnja 1941. oružano napada Slunj elitni bataljun srbskih i crnogorskih četnika, koji su pri prolazu i odmaranju u onda miješanom katoličkom i pravoslavnome  mjestu Primišlje javno govorili da idu poklati Hrvate u Slunju. Za taj najavljivani zločin postoje još živi svjedoci iz primišljanskih obitelji: Pavlešić, Rigljan i Vuković.

Ovi četnici s pridruženim lokalnim četnicima iz Primišlja, Raletine Tržića i Veljuna su ustaški odbijeni uz obostrane žrtve. Slunj su spasili od četničkog pokolja Slunjani uz odlučujuću pomoć hrvatskih vojnika iz garnizona Jugoslavenske vojske u Lici, koji su se kroz Slunj vraćali u svoje zavičaje.

Današnji komunisti i četnici govore u prvom ustanku u Petrovoj Gori 22. lipnja 1941.i u Srbu 27. srpnja 1941. Zašto jedni drugi ne spominju prvi četnički ustanak u Primišlju, oružanim napadom na Slunj već 12. travnja 1941. Valjda ne spominju taj četnički ustanak kao prvi u Hrvatskoj jer su ga Slunjani ne samo odbili, nego su nanijeli četnicima strašan poraz.

Poraženi četnici su se jednim dijelom vratili u svoje zavičaje, a jednim dijelom su se zadržali po šumama i srbskim selima Slunjskog, Plaščanskog i Vrhovinskog kotara. To je početak četničke osovine Plaški - Vrhovine - Srb - Knin.

Ovi četnici iz Srbije i Crne Gore zajedno s lokalnim četnicima i njima srodnim odmetnicima su od samog početka do završetka Drugog svjetskog rata pravili najstrašnije zločine hrvatskome stanovništvu Slunjskog kraja, putnicima i prolaznicima na prometnicama.

Samo ću primjerice spomenuti, bez opisa jer je sve nemoguće pobrojiti, a za opis su potrebne knjige:

Godina 1941 i 1942:

Prvi četnički napad na Slunj, 12. travnja 1941.

Rušenje PTT stupova između Slunja i Primišlja već 17. travnja 1941.

Pokolj 8-člane hrvatske obitelji Mravunac 5. svibnja 1941.

Začekivanje putnika i prolaznika na prometnicama u Slunjskom kraju, započinje u travnju 1941. i traje za vrijeme čitavog rata i prelazi u poraće. Malne sve presretače su četnikopartizani nakon pljačke poubijali. Goniča stoke Miću Zmajlovića su utopili u Mrežnici pored Tržićkog mosta, već početkom 1941. Svezali su čovjeku kamen oko tijela i bacili ga u dubinu rijeke Mrežnice.

Prepadi na seoske oružničke postaje i ubijstva svih oružnika i miniranje željezničkih  pruga.

Napadi na pastire, kojima su oduzimali stoku, poneke pastire (Matu Pavlešića) su ubili, druge pastire su batinali, a pastirice su i silovali.

Prepadi u hrvatska sela, radi ubijanja Hrvata i pljačke njihove imovine. Jedan takav prepad na mirno hrvatsko selo Glinice, gdje su četnikopartizani ubili četvoricu i ranili šestoricu seljaka, što navodi i osuđuje Većeslav Holjevac u svojoj knjizi: Zapisi iz moga grada, str.193.

Od istaknutijih četničkopartizanskih prepada polovicom 1941. godine evo posebno samo dva:

Prvi: Prepad na Ličkoj cesti na učitelja Miloša Požegu, koji se je s obitelji i pratnjom (ukupno četvero odraslih ljudi i dvoje djece) vraćao iz Slunja na učiteljsku službu u Udbinu. Uz najstrašnije mučenje su smaknuli ove ljude. Lance su im vezali kroz rebra i vukli ih po cesti zavezane za automobil, dok nisu izdahnuli.

Drugi: Iz zasjede u klancu Presjeka začekali su dva teretnjaka s domobranima, među kojima su bile dvije kuharice. Većinu domobrana su poubijali i izranjavali, a ostale zarobili i ubili. Kuharice su silovali i nakon toga naživo rezali.

Bogatije ljude su četnikopartizani potvarali kulacima i osuđivali čak smrtno!

S potvorenim kulacima postupali su na razne načine kritike, pljačke njihove imovine  običnom pljačkom, konfiskacijom, uzurpacijom, nacionalizacijom...i ubijanjem bogatih ljudi u najviše slučajeva. Čak su im spjevali razne pjesme poput ove:

"Bježte od nas noćne tmine // Sudit će vam narod sad... //Grade smo vam mi podigli // Kule vile gradili. // Oduvijek smo roblje bili // I za vas smo radili...//

Zaključak u znaku važnih pripomena

Mislio sam da tragedije Drugog svjetskog rata u Slunjskome kraju treba prepustiti povjesničarima ili ih kao starac ponijeti sa sobom u vječnost.

Doduše smeta me dvadesetak vrlo debelih knjiga laži ili pretežno laži, napisanih od udruženih četnika pod obadva obreda: po velikosrpskoj ideologiji i po komunističkoj ideologiji. Obzirom da narod Hrvati nisu ni nacisti ni komunisti, koji uništavaju i pale knjige, nego će one ostati sačuvane pa će dolazeća pokoljenja opterećivati lažima o svojim hrvatskim pređima. To mi ne da mira i zato pišem ono što znadem o istinama, koje sam zapamtio iz djetinjstva u Slunjskome kraju u vrijeme Drugog svjetskog rata i poraća.

Napose me smeta da današnja, po ponašanju malne "nominalna" država Hrvatska plaća one iste doktore povijesnih laži kao što je na primjer Đuro Zatezalo, koji je nastavio pisati o srpskim žrtvama ustaškog terora u četveroznamenkastim brojevima. Još više me smeta da ta ista "nominalna" država Hrvatska daje visoke mirovine četničkokomunističkim gigazločincima iz Slunjskog kraja poput, bivšeg šefa slunjske Udb-e Petra Zinaića, koji s hrvatskim novcem objavljuje u Beogradu i u Budvi knjige sa sadržajem protiv Hrvata i Hrvatske s istaknutim osvrtom na Slunjski kraj.

Hrvati se obično brane od takovih laži Đure Zatezala i njemu sličnih i od gigazločinca Petra Zinaića i njemu sličnih.

Možda bi bilo bolje postaviti pitanje na drugi način. Kako to da su se hrabri četnikopartizani i njihovi sljedbenici dali poubijati u četveroznamenkastim brojevima od šačice ustaše. Ovo je vrlo slaba legitimacija za hrabrost, kojom se inače hvale četnikopartizani.

Pitanje hrabrosti postaje još upitnijim, ako se dokumentarno znade da su četnici u Slunjskome kraju dočekali početak Drugog svjetskog rata naoružani do zuba, a šačica ustaša trebala si je tek mukotrpno nabaviti poneku pušku i drugo oružje. Dovle, odlomak iz veće cjeline.

Dragan Hazler - hrvatski djelatnik

Basel, 12. srpnja 2013. - na obljetnički dana 70. godišnjice smrti Ivana Gorana Kovačića